Priče o djeci i priče za djecu
Jednom smo tako Nana i ja, đuskajući po nekom osrednjem muščkom festivalu, odlučili potražit za kupit duvke. Muvamo se mi tako, njuškamo noćni zrak u potrazi za poznatim miomirisom, zastajkujemo kod grupica koje nam djeluju prijazno-hašišarski, al sve uzalud. Stanemo tako i kod lika koji sjedi u travi okružen usporenom ekipom i naočigled dila. Prilazimo mu i raspitujemo se oprezno, al ispada da čovjek nudi exkluzivno hors, koku i eksere. Pored njega neki klinci od 17ak godina šmrkaju iz dlana, a on se blaženo smješka i gleda nas staklenim očima. Scena je premračna pa se lagano gubimo u gomili.
I sad, kad čovjek malo razmisli o trenutnom režimu regulacije psihoaktivnih supstanci, postaje očito da je goreopisana situacija posljedica kriminalizacije marihuane: da je trava lako, ili čak legalno dostupna, bi li se klinčarija uopće upuštala u trovanje đankom?
Ne bi reko: jer ne bi morali ni primirisat blizu mračnjacima koji im guraju teška sranja pod & u nos. Ovako, u potrazi za psihoakcijom, klinci uzimaju šta god im ovo neregulirano tržište nudi. Sloboda tržištu, jebiga, a narod ćemo u neku instituciju zatvorenog tipa.