Ministarstvo marihuanarstva

Duvate li u javnim prostorima? Sjedimo neku večer tako u Birtiji, srčemo pive i gemište, te standardno kenjamo kako starimo i kako  je sve u kurcu, kad odjednom skužim da Nana kida rizlu a da je na stolu već srolan komadić tramvajske karte. Fata me lagahna paranoja, osvrćem se, iako nije da se u Birtiji nije znalo i prije zapalit.

Sjećam se da sam jednom, u gužvi, vidio kako si nasmiješena ekipa dodaje poveću lulu mira, a i inače svakotoliko tamo zamiriše trava u zraku. Enivej, poučen nekim relativno nedavnim policijskim pričama, malo mi nije bilo svejedno. Tu ja nju podsjetim kako je zadnji put usred bezbrižnog motanja u polumraku Birtije meni na rame pokucao murjak u civilu, našto sam se ja smrzo i instant bleno u istog, ali nasreću samo da mi kaže da je fajrunt i da se kupimo: ako je šta i vidio, bilo mu je svejedno. Pa kažem, “Šta si sigurna da je okej?” Ona me naravno gleda, kao “Pa šta, nekidan smo pušili ovdje isto, dapače u masi istomišljenika.” Onda malo zajednički gledamo okolo, pa, jebiga, zaključimo da šta sad, zapalićemo, ionako ima jedva za 1 đ. I tako se paranoja pokazala neutemeljenom.

To me podsjetilo kako sam jedan dan na putu na posao vidio lika na biciklu, ono u radnom odijelu, neki soboslikar biće, sav zaflekan od farbe, kako veri izi pedalira i puši džonjt. Radni dan, sunčano jutro, ljudi užurbano hodaju nose torbe aktovke kese i košare, a ovaj nošen povjetarcem škilji u semafor i otpuhuje smrdljivi dim. Niko se nije ni osvrnuo, osim mene, koji sam onako u čuđenju pomislio kako čovjeku slijedi apsolutna petica iz taktike preživljavanja radnog tjedna.

Objavljeno / petak, srpanj 4th, 2008 u 9:06 prijepodne Ovo spada u: običaji, problemi, represija. Ovdje je RSS 2.0 feed od komentara. Možeš napisati odgovor, ili stavit trackback sa svog sajta.