Duvarenje u Švici
Pričao mi je Bane, koji provodi ljeta farbajući peterosobne stanove švicarskih buržuja, da ima u Ženevi jedan kafić na obali rijeke. Ustvari kao neki stari vagon, tako nešto, a uokolo po travi razbacane stolice te jastučići po zidiću. Jednom je na nj Bane naletio prateći zvuke đembea i kontajući, očajan, kako bi genijalno bilo u ovoj nepoznatoj sredini sredit kakvu duvku. I ispadne da je fakat ubo plejs: nasmiješena ekipa uokolo pije pivo ili neidentifikovano modro brezalkoholno piće, i masovno rola đojnte. Smrdi kvalitetno, kaže Bane, po švicarskom standardu. Međutim, dotična se ekipa jednom prosječnom balkanskom marihuanaru čini malo previše japi, pa konta da je ovo možda swiss-varijanta aftervork partija na koje u domaji ne bi prismrdio ni u ludilu? Ali nije siguran, jer u Evropi, po Banetu, nastupa takozvani pomak u klasnoj fazi: ama baš sve, od klošara pa do meneđera, od skvota pa do banke, izgleda ljepše & funkcionira bolje nego kod nas. I kakti alternativci koji pilaju po đembetu i vijolini takođe sve u ispeglanim majicama bez rupe; i malobrojni šljam, koji stiže u sumrak vidno alkoholiziran i s podbuhlim rukama đanera, isto pristojno sjedi sa strane i puši hašiš. Svi složno motaju li ga motaju, i ladno pale svako svoj dž, jebeni individualci, i nikom ne pada na pamet da bi ponudio stranca. Kako jezik ne zna, a i lajfstajl ovih u posjedu lakih droga nije mu blizak, Bane se bedira solo, zvjera okolo i srče pivu iz plastične čaše. I uzdiše.
Zaključili smo kasnije kako je, unatoč sebičnom stilu duvanja, ipak to jebiga civilizacija. Travu javno može pušit svako, na za to rezerviranim mjestima. I nema pretvaranja da je to drooogaaaa, droooogaaaaa, brrrrrrrr! Ne! Kao što znamo, ganđa se jednako mili ljudima svih mogućih životnih opredjeljenja. Bez obzira što se kod nas javnost želi uvjeriti da travu puše narkomanćine (i poneki neuračunljivi ratni veteran), Banetovo iskustvo s kratkog poslovnog puta u Švicu pokazuje da je tolerancija na javnu kulturu marihuanarstva znak sređene države.