- Ovaj.

- Se može šta sutra navečer?

- Vjerojatno.

- Pesto?

- Kolko daš tolko dobiš.

- Jin i jang jebote.

- …

- Da ti večeras uletim s jinom?

U kalendaru je jasno napisao taj datum. Google kalendar. Stoji pod natuknicom droga. Znači li to da je on pristao na to da se to zove droga? Nipošto. Zgodan je kalendar, dođe poruka. Na mobitel. Iz Amerike, a ovamo, u jadnu Hrvatsku, dolazi poruka. Džaba. To ti je svijet danas, sve džaba. Džaba internet, džaba seks, džaba joint. E onaj joint nije bio džaba. Koštat će ga tri mjeseca davanja urina u nekoj ustanovi. Ima 33 godine, otac je i pošteno zarađuje, a mora pišati zbog jednog jointa.
Kad je stigla poruka, morao je ostati doma. Proveo je grizući se u agoniji, što ako, a što… Gorila je temperatura u petogodišnjem tjelu, čaj, jedan pa drugi. Kako takva glupost može zagorčati život? Jedan joint? Mislio je. Shvaćao je da će morati ići zadnji dan, kao i sve do sad u životu.

Došao je dan. Danas ili ponovo na sud. Prijeti se prisilnim odvođenjem. Okreće broj telefona:

„Dobar dan, jesam li dobio savjetovalište za ovisnosti?“
„Da, izvolite?“
„Zanima me, kakvo je vaše radno vrijeme?“

Osvrće se da vidi ne sluša li ga netko možda u uredu. Nema ništa posla, direktorica sjedi i blebeće svoje dogodovštine s puta u Prijedor. Crko im je auto, morali su prenoćiti kod nekih seljaka, divni ljudi, popravili auto, još su jeli sarme. Ma ubili se od hrane.

On ustaje odlučno.

„Moram nešto odnijeti, brzo se vraćam. Evo, ovo se printa, pa proučite dok se ne vratim.“

Kako ih je lako zaposliti, tako da misle da se trudi, da je vrijedan. Kad bi samo znale da on već duže ne šljivi taj posao.
Hoda ulicom gdje je u blizini služio civilku. Bude se uspomene, čekanje tramvaja dok je žena bila trudna, silni tramvaji, iz jednog u drugi, pa brojanje stanica, ljudi, tu i tamo usamljena ženska duša koju krišom može proučavati i razvijati svoje snove. Danas sve same gospođe u godinama ili klinke, osnovnjak, nema misterioznih ljepotica koje zamišljeno šalju poruke tajnim virtualnim ljubavnicima. Dvije žene, po izgledu bi se reklo da rade u kantini, znalački prelaze cestu na raskršću na kojem se toliko puta sekirao i gledao kako mu tramvaj bježi ispred nosa. Iskorištava njihov ritam prelaska i eto ga na putu prema odredištu.
Siva oronula zgrada, adresa odgovara. Pregledava vrata po vrata. Ambulanta, nije. Ljekarna, aha, tu smo. Vrata vode u hodnik, negdje piše gore. Penje se, ženica od kojih 40, priprosta, crna kosa ljubazno ga pozdravlja.

„Sačekajte, molim“

Prolazi mlada, blonda, zgodna cura. Obraća mu se:

„Vi ste danas zvali? Sjedite malo, sačekajte“

Predvorje ispunjava veliki stol. Razbacane izlizane brošure o alkoholizmu, hepatitisu C, općenito o savjetovalištima i drugim brošurama iz javnog zdravstva.

Okolo su plakati, jednostavne metafore sa žaruljom, droga je mrak, upalite svjetlo. Misli si kako bi sigurno mogao smisliti nešto bolje.

Iznutra se vodi žustra rasprava o tome koliko su ovakvi centri efikasni za mladež. Oštar ženski glas, oko pedeset godina, objašnjava:
„Ja sam samo jednom probala, nije mi se to nikada svidjelo“

Drugi glas pita:
„I dobro, što vi mislite, da li nakon toga oni mijenjaju svoje mišljenje, da li shvaćaju koliko je to opasno?“
„Iskreno, ne znam“ čujem glas od mlade cure. „Ne znam ni sama koliko je opasno…“

Koraci, cura izlazi iz sobe, zove ga kod sebe u malu kancelariju.
„Ja se ispričavam, tamo se događa neki sastanak… Ja sam Martina. Martina Ivanda, drago mi je.“

Udana je, razmišlja. Tako slatka cura se sigurno nije rodila s takvim prezimenom. Pruža ruku, predstavlja se. Mogla bi biti 5 godina mlađa od njega. Jadna cura, sigurno misli da je jako glupa situacija.

„Mi vam ovdje radimo ovako. Sastanci su jednom tjedno. Vidim, vi imate godina koliko imate, što ste mi ono spominjali preko telefona? Da vam je bilo bolesno dijete? Čujte, ovako, ovo vam je prvenstveno za tinejdžere, i sad, zakon tako traži, oni su vas uputili ovamo. To ste dobili u zamjenu za novčanu kaznu? Tako sam i mislila. Dakle, jednom tjedno su sastanci, i to sljedeća tri mjeseca. Najmanje. Morat ćete davati urin. I ako bude sve u redu, nakon tri mjeseca, gotovo je. Mislite da će s tim urinom biti problema?“

Osjetio je kako mu lupa rumenilo u obraze. Mora da je i ona primijetila, sva se nekako smotala, nespretno je počela prevrtati po papirima. Neugodna šutnja. „Neće. Mislim da neće biti problema.“ Razmišlja o njenim plavim uvojcima, sramežljivom osmjehu dok joj pruža ruku.

„Vidimo se onda?“
„Tako je, vidimo se.“

Odlazi na tramvaj, pizdi u sebi na državu, misli o 80kn koliko mora platiti nalaz urina jer nema prokleto dopunsko zdravstveno osiguranje. Svaki tjedan 80kn. Iako, Martina je obećala da će nešto srediti, da se to ne mora platiti. Nije ispalo tako loše, razmišlja i vraća se tramvajem na posao.

I sad, kad čovjek malo razmisli o trenutnom režimu regulacije psihoaktivnih supstanci, postaje očito da je goreopisana situacija posljedica kriminalizacije marihuane: da je trava lako, ili čak legalno dostupna, bi li se klinčarija uopće upuštala u trovanje đankom?

Ne bi reko: jer ne bi morali ni primirisat blizu mračnjacima koji im guraju teška sranja pod & u nos. Ovako, u potrazi za psihoakcijom, klinci uzimaju šta god im ovo neregulirano tržište nudi. Sloboda tržištu, jebiga, a narod ćemo u neku instituciju zatvorenog tipa.

mi smo im odzdravljali dugačkim gustim dimnim signalima

a bongo ih je ispracao kratkim nervoznim lavežima

i svi smo uživali u prezrivim i sablažnjivim pogledima

punim nevjerice i straha

Imam par opservacija vezano za ovaj blog. Naime, počelo je poletno i smiješno, iznosili smo svoja iskustva na nekakav literaran način, ali sam sve više svjestan kako bi trebalo malo više u glavu. Na takvo razmišljanje me potakao nedavni poziv s općinskog suda, kazneni odjel. Nedavno sam proglašen krivim na prekršajnom sudu radi posjedovanja, izrečena je zaštitna mjera i to je za mene bila gotova priča. Ali o čemu se radi? Naime, imam informaciju, glupi pandur je rekao mojoj staroj, da sam tražen na općinskom sudu radi droge. Kako sad to? Nisam uspio dobiti sutkinju na koju je policajac uputio staru, tako da sad čekamo ponedjeljak da vidim šta me trebaju. Meni padaju na pamet dvije stvari. Ako sam već odgovarao za isti prekršaj na sudu, odvjetništvo ili policija me prijavila i kazneno i prekršajno za istu stvar, i ako je tako, onda se mogu žaliti na osnovu pravomoćnog rješenja prekršajnog suda višem sudu, ali u tom slučaju se izjašnjavam da nisam kriv. Što dovodi do apsurda, jer kako nisam kriv, ako sam potpisao, prihvatio presudu? A ako se izjasnim da sam kriv, onda sam u nemilosti kaznenog zakona. No neće biti to. Riječ je o tome što su nekim pravilnikom uredili da te po automatizmu policija ukoliko kod tebe pronađe neku količinu marihuane prijavljuje za rasparčavanje gdje je jedini dokaz količina. Ukoliko sudac koji za to ima diskreciono pravo proglasi količinu od 5 grama količinom za rasparčavanje, onda to postaje dokaz protiv mene da se bavim rasparčavanjem za što je predviđena kazna on minimalne godine dana zatvora. U praksi se vjerojatno ne događa da tako mala količina postane dovoljna za osudu, ali nikad se ne zna. No samam mogućnost da bi se takvo što moglo dogoditi tjera me da se zapitam u kakvoj to državi živim i šta i kako bi mogao po tom pitanju promijeniti.

Kraj je ljeta vrijeme kad se nema. Sukladno tome, cijene neprirodno rastu a kvaliteta prirodno pada: pušimo neko lišće koje je Ranđi na jedvite jade sredio na moru, sve puno sjemenki i stabljika, brdo treba stavit. Otpuhujemo tako i pričamo o tome koga šta jebe na poslu, i kako je onaj manijak od Čučića uspio završit u diplomaciji. “Dobar primjer, ako ne i dokaz, da je politika nastavak rata drugim sredstvima”, kažem Raletu. Kontamo kako ni Ameri ne mogu nadjebat hrvacku kaubojčinu. “I još Ljubomir, jebote, stvarno diplomatski.” Ranko mota i pjeva šoto voće “pokrit će me trava, suho lišće ljubavi” umjesto “draga” i “žuto”. Svako toliko stigne neki sms, ekipa se raspituje jel ima ko šta za pušit, a niko nema ništa, ako ne računamo ovu piljevinu, osim naravno Đuleta. Đule je naletio s kockom ultratvrdog šita koju je kupio od kolege iz Firme. Kaže kolega je generalno okej, malo možda odsutan duhom jer troši neke kemijske supstance od kojih Đule odma slaže grimasu. “Sve je bolje od diplomacije kompa”, mudro zaključuje Rale, “pa i ova tvoja smeđa okamina”. Drugo jutro sam tu kocku skoro bacio u smeće dok sam sa stola brisao fleke od čaja i mrvice duhana, eda bih dragoj (i sebi) servirao doručak.

U slučaju da se poželite baviti aktivnostima pušenja bez rizle možda ćete se poslužiti mojom metodom, odnosno bila je to zajednička metoda od Hijavate i mene, no svejedno. Zbilo se to pred par dana u Hijavatinom vigvamu kad nam se nije dalo spuštati s brda po rizle. Nakon prevrtanja svih jelenjih koža, rovanja po velikoj hrpi strugotina od popodnevnoga dubljenja debla ne nađosmo dragocjene papiriće. Poseglo se za priručnim sredstvima u vidu plastike nekad pune pivom, rupa i onda je zamišljeno da na vrh grla ide aluminij pun supstance. Do vraga, Hijavata nema ni aluminija. Odnosno ima, ali u vidu odvratno tvrdih aluminijskih tanjura za roštilj ili slično. Nas dvojica sjedimo za stolom i prstima, kuhačom, zubima, stolom pokušavamo ukrotiti tvrdi komad aluminija i s mukom guramo u grlo boce. Pali se grlo upaljačem ne bi li omekšao, uglavljujemo izgužvanu aluminijsku lulicu, što nije baš bila neka sreća, ali želja je bila prevelika i tako…

Pluća se još nisu ni oporavila, travuljaga je bila ultra loša, to je nevolja kad pređeš tridesetu, onda si osuđen na neke klince koji te zajebavaju i uvaljuju lišće za vrhove, odnosno vrhove pune sjemenka. To otrovno. I shvatili mi polako da nam pod hitno treba još jedna tura. Odmah su počele i dvojbe oko naprave kroz koju smo malo prije dušu iskašljali i u razgovoru se nametnulo jedno zgodno rješenje, neka adaptacija vodene lule. Uočavam veliki tetrapak fruktal od grožđa na stolu. Mahnito pretražujemo podrum kuće u potrazi za nečim što će jednim krajem biti u soku, a drugim puno supstance. Iskopali smo čak neku odvratnu plastiku koja podsjeća na kutiju za bananu (da, ima i to, pitati Jahića), ali prašnjava i smrdi, pa peremo to. Da bi se na kraju vratili opet aluminijskim tanjurima. Hijavata je nekako spretno, nisam ni vidio kako, jer sam od očaja da se opet ne izranjavam tražio škare ili makar kliješta, napravio dugu stožastu cijev koju je ugurao jednim krajem u probušenu kutiju soka, taman da klokoće kad povučeš na otvor. Valjalo je to i napuniti. Bome, puno je bilo. Pušili smo nekakvih 20 minuta, nas dvojica. I taman kad misliš da je gotovo, ono ogromni oblaci bijelog dima izlaze iz otvora i fino ih povlačiš uz lagani vonj soka od grožđa. Neću vam opisivati kako sam se nakon toga osjećao. znate vjerojatno i sami. A sad ajmo, ponovo, play videa s početka.

Napisao: Šetrhend