Zaključili smo kasnije kako je, unatoč sebičnom stilu duvanja, ipak to jebiga civilizacija. Travu javno može pušit svako, na za to rezerviranim mjestima. I nema pretvaranja da je to drooogaaaa, droooogaaaaa, brrrrrrrr! Ne! Kao što znamo, ganđa se jednako mili ljudima svih mogućih životnih opredjeljenja. Bez obzira što se kod nas javnost želi uvjeriti da travu puše narkomanćine (i poneki neuračunljivi ratni veteran), Banetovo iskustvo s kratkog poslovnog puta u Švicu pokazuje da je tolerancija na javnu kulturu marihuanarstva znak sređene države.

Sjećam se da sam jednom, u gužvi, vidio kako si nasmiješena ekipa dodaje poveću lulu mira, a i inače svakotoliko tamo zamiriše trava u zraku. Enivej, poučen nekim relativno nedavnim policijskim pričama, malo mi nije bilo svejedno. Tu ja nju podsjetim kako je zadnji put usred bezbrižnog motanja u polumraku Birtije meni na rame pokucao murjak u civilu, našto sam se ja smrzo i instant bleno u istog, ali nasreću samo da mi kaže da je fajrunt i da se kupimo: ako je šta i vidio, bilo mu je svejedno. Pa kažem, “Šta si sigurna da je okej?” Ona me naravno gleda, kao “Pa šta, nekidan smo pušili ovdje isto, dapače u masi istomišljenika.” Onda malo zajednički gledamo okolo, pa, jebiga, zaključimo da šta sad, zapalićemo, ionako ima jedva za 1 đ. I tako se paranoja pokazala neutemeljenom.

To me podsjetilo kako sam jedan dan na putu na posao vidio lika na biciklu, ono u radnom odijelu, neki soboslikar biće, sav zaflekan od farbe, kako veri izi pedalira i puši džonjt. Radni dan, sunčano jutro, ljudi užurbano hodaju nose torbe aktovke kese i košare, a ovaj nošen povjetarcem škilji u semafor i otpuhuje smrdljivi dim. Niko se nije ni osvrnuo, osim mene, koji sam onako u čuđenju pomislio kako čovjeku slijedi apsolutna petica iz taktike preživljavanja radnog tjedna.

je neko primjetio da su se standardi pomakli danas

klinci motaju pljuge od dobrih 25 santi i to je sasvim normalno

rizle samo u roli

ono pitaš papira balavac ti odmotava kilometar bez beda.

pandure svi ignoriraju štekovi ispod kamenja p u ruci

pa i ako dodje samo ga zgaziš i ne mere ti ništa

a šta ćeš

INDIGO DECA

Paul ima dobar trik za spajanje 2 male rizle: stavi ih onako da se samo malo preklapaju jednu na drugu ali po dužini, dakle ne stavi drugu rizlu okomito na prvu kao mi, nego samo u nastavku. Zalijepi ih samo malkice u jedinoj točki u kojoj ima ljepila. E ali onda uzme treću rizlu, presavije je na pola po sredini tako da mu i jedna i druga vanjska strana budu ljepljive. Onda tu presavijenu rizlu s 2 ljepljive strane lizne i gurne u nezalijepljeni prostor između one prve dvije blago spojene, stisne ih (tako da se slina i ljepilo za njih uhvate), pa makne treću i baci je, a ove dvije lahkim pokretom prsta spoji jer su sada odjednom ljepljive — i eto ti duguljastog čika džoje od 2 male uz asistenciju treće.

Moje neznanje o prikazanoj tehnici navelo nas je na razgovor o, ko šta naslov kaže, kompariranju marihuanarskih običaja. Složili smo se kako je španjolski način motanja totalno uvjetovan klimatskim prilikama i prema pušenju tolerantnom sredinom. Znaš ono kada šit i duvan smiješaju u dlanu pa onda hrpicu preklope rizlom iz druge ruke, hop, pa sve izokrenu nazad u drugu ruku, hophop, pa motaj Antonio. Jasno, kaže Paul, oni stoje vani na sunčanom trgu i ćaskaju i rolaju, dok se mi moramo skrivat u stanove i aute koliko zbog kiše i zime toliko i zbog murije. Njegova španjolska prijateljica pričala mu je, i majkom se kune, kako je u Sevilji gledala murjaka na konju kako kaubojski jaše u zalazak sunca i smireno povlači dugi dim iz džinovskog đojnta. A gigantic joint, uzdahne Paul.

–jahić