Sjećam se da sam jednom, u gužvi, vidio kako si nasmiješena ekipa dodaje poveću lulu mira, a i inače svakotoliko tamo zamiriše trava u zraku. Enivej, poučen nekim relativno nedavnim policijskim pričama, malo mi nije bilo svejedno. Tu ja nju podsjetim kako je zadnji put usred bezbrižnog motanja u polumraku Birtije meni na rame pokucao murjak u civilu, našto sam se ja smrzo i instant bleno u istog, ali nasreću samo da mi kaže da je fajrunt i da se kupimo: ako je šta i vidio, bilo mu je svejedno. Pa kažem, “Šta si sigurna da je okej?” Ona me naravno gleda, kao “Pa šta, nekidan smo pušili ovdje isto, dapače u masi istomišljenika.” Onda malo zajednički gledamo okolo, pa, jebiga, zaključimo da šta sad, zapalićemo, ionako ima jedva za 1 đ. I tako se paranoja pokazala neutemeljenom.

To me podsjetilo kako sam jedan dan na putu na posao vidio lika na biciklu, ono u radnom odijelu, neki soboslikar biće, sav zaflekan od farbe, kako veri izi pedalira i puši džonjt. Radni dan, sunčano jutro, ljudi užurbano hodaju nose torbe aktovke kese i košare, a ovaj nošen povjetarcem škilji u semafor i otpuhuje smrdljivi dim. Niko se nije ni osvrnuo, osim mene, koji sam onako u čuđenju pomislio kako čovjeku slijedi apsolutna petica iz taktike preživljavanja radnog tjedna.

U kalendaru je jasno napisao taj datum. Google kalendar. Stoji pod natuknicom droga. Znači li to da je on pristao na to da se to zove droga? Nipošto. Zgodan je kalendar, dođe poruka. Na mobitel. Iz Amerike, a ovamo, u jadnu Hrvatsku, dolazi poruka. Džaba. To ti je svijet danas, sve džaba. Džaba internet, džaba seks, džaba joint. E onaj joint nije bio džaba. Koštat će ga tri mjeseca davanja urina u nekoj ustanovi. Ima 33 godine, otac je i pošteno zarađuje, a mora pišati zbog jednog jointa.
Kad je stigla poruka, morao je ostati doma. Proveo je grizući se u agoniji, što ako, a što… Gorila je temperatura u petogodišnjem tjelu, čaj, jedan pa drugi. Kako takva glupost može zagorčati život? Jedan joint? Mislio je. Shvaćao je da će morati ići zadnji dan, kao i sve do sad u životu.

Došao je dan. Danas ili ponovo na sud. Prijeti se prisilnim odvođenjem. Okreće broj telefona:

„Dobar dan, jesam li dobio savjetovalište za ovisnosti?“
„Da, izvolite?“
„Zanima me, kakvo je vaše radno vrijeme?“

Osvrće se da vidi ne sluša li ga netko možda u uredu. Nema ništa posla, direktorica sjedi i blebeće svoje dogodovštine s puta u Prijedor. Crko im je auto, morali su prenoćiti kod nekih seljaka, divni ljudi, popravili auto, još su jeli sarme. Ma ubili se od hrane.

On ustaje odlučno.

„Moram nešto odnijeti, brzo se vraćam. Evo, ovo se printa, pa proučite dok se ne vratim.“

Kako ih je lako zaposliti, tako da misle da se trudi, da je vrijedan. Kad bi samo znale da on već duže ne šljivi taj posao.
Hoda ulicom gdje je u blizini služio civilku. Bude se uspomene, čekanje tramvaja dok je žena bila trudna, silni tramvaji, iz jednog u drugi, pa brojanje stanica, ljudi, tu i tamo usamljena ženska duša koju krišom može proučavati i razvijati svoje snove. Danas sve same gospođe u godinama ili klinke, osnovnjak, nema misterioznih ljepotica koje zamišljeno šalju poruke tajnim virtualnim ljubavnicima. Dvije žene, po izgledu bi se reklo da rade u kantini, znalački prelaze cestu na raskršću na kojem se toliko puta sekirao i gledao kako mu tramvaj bježi ispred nosa. Iskorištava njihov ritam prelaska i eto ga na putu prema odredištu.
Siva oronula zgrada, adresa odgovara. Pregledava vrata po vrata. Ambulanta, nije. Ljekarna, aha, tu smo. Vrata vode u hodnik, negdje piše gore. Penje se, ženica od kojih 40, priprosta, crna kosa ljubazno ga pozdravlja.

„Sačekajte, molim“

Prolazi mlada, blonda, zgodna cura. Obraća mu se:

„Vi ste danas zvali? Sjedite malo, sačekajte“

Predvorje ispunjava veliki stol. Razbacane izlizane brošure o alkoholizmu, hepatitisu C, općenito o savjetovalištima i drugim brošurama iz javnog zdravstva.

Okolo su plakati, jednostavne metafore sa žaruljom, droga je mrak, upalite svjetlo. Misli si kako bi sigurno mogao smisliti nešto bolje.

Iznutra se vodi žustra rasprava o tome koliko su ovakvi centri efikasni za mladež. Oštar ženski glas, oko pedeset godina, objašnjava:
„Ja sam samo jednom probala, nije mi se to nikada svidjelo“

Drugi glas pita:
„I dobro, što vi mislite, da li nakon toga oni mijenjaju svoje mišljenje, da li shvaćaju koliko je to opasno?“
„Iskreno, ne znam“ čujem glas od mlade cure. „Ne znam ni sama koliko je opasno…“

Koraci, cura izlazi iz sobe, zove ga kod sebe u malu kancelariju.
„Ja se ispričavam, tamo se događa neki sastanak… Ja sam Martina. Martina Ivanda, drago mi je.“

Udana je, razmišlja. Tako slatka cura se sigurno nije rodila s takvim prezimenom. Pruža ruku, predstavlja se. Mogla bi biti 5 godina mlađa od njega. Jadna cura, sigurno misli da je jako glupa situacija.

„Mi vam ovdje radimo ovako. Sastanci su jednom tjedno. Vidim, vi imate godina koliko imate, što ste mi ono spominjali preko telefona? Da vam je bilo bolesno dijete? Čujte, ovako, ovo vam je prvenstveno za tinejdžere, i sad, zakon tako traži, oni su vas uputili ovamo. To ste dobili u zamjenu za novčanu kaznu? Tako sam i mislila. Dakle, jednom tjedno su sastanci, i to sljedeća tri mjeseca. Najmanje. Morat ćete davati urin. I ako bude sve u redu, nakon tri mjeseca, gotovo je. Mislite da će s tim urinom biti problema?“

Osjetio je kako mu lupa rumenilo u obraze. Mora da je i ona primijetila, sva se nekako smotala, nespretno je počela prevrtati po papirima. Neugodna šutnja. „Neće. Mislim da neće biti problema.“ Razmišlja o njenim plavim uvojcima, sramežljivom osmjehu dok joj pruža ruku.

„Vidimo se onda?“
„Tako je, vidimo se.“

Odlazi na tramvaj, pizdi u sebi na državu, misli o 80kn koliko mora platiti nalaz urina jer nema prokleto dopunsko zdravstveno osiguranje. Svaki tjedan 80kn. Iako, Martina je obećala da će nešto srediti, da se to ne mora platiti. Nije ispalo tako loše, razmišlja i vraća se tramvajem na posao.

I sad, kad čovjek malo razmisli o trenutnom režimu regulacije psihoaktivnih supstanci, postaje očito da je goreopisana situacija posljedica kriminalizacije marihuane: da je trava lako, ili čak legalno dostupna, bi li se klinčarija uopće upuštala u trovanje đankom?

Ne bi reko: jer ne bi morali ni primirisat blizu mračnjacima koji im guraju teška sranja pod & u nos. Ovako, u potrazi za psihoakcijom, klinci uzimaju šta god im ovo neregulirano tržište nudi. Sloboda tržištu, jebiga, a narod ćemo u neku instituciju zatvorenog tipa.

Imam par opservacija vezano za ovaj blog. Naime, počelo je poletno i smiješno, iznosili smo svoja iskustva na nekakav literaran način, ali sam sve više svjestan kako bi trebalo malo više u glavu. Na takvo razmišljanje me potakao nedavni poziv s općinskog suda, kazneni odjel. Nedavno sam proglašen krivim na prekršajnom sudu radi posjedovanja, izrečena je zaštitna mjera i to je za mene bila gotova priča. Ali o čemu se radi? Naime, imam informaciju, glupi pandur je rekao mojoj staroj, da sam tražen na općinskom sudu radi droge. Kako sad to? Nisam uspio dobiti sutkinju na koju je policajac uputio staru, tako da sad čekamo ponedjeljak da vidim šta me trebaju. Meni padaju na pamet dvije stvari. Ako sam već odgovarao za isti prekršaj na sudu, odvjetništvo ili policija me prijavila i kazneno i prekršajno za istu stvar, i ako je tako, onda se mogu žaliti na osnovu pravomoćnog rješenja prekršajnog suda višem sudu, ali u tom slučaju se izjašnjavam da nisam kriv. Što dovodi do apsurda, jer kako nisam kriv, ako sam potpisao, prihvatio presudu? A ako se izjasnim da sam kriv, onda sam u nemilosti kaznenog zakona. No neće biti to. Riječ je o tome što su nekim pravilnikom uredili da te po automatizmu policija ukoliko kod tebe pronađe neku količinu marihuane prijavljuje za rasparčavanje gdje je jedini dokaz količina. Ukoliko sudac koji za to ima diskreciono pravo proglasi količinu od 5 grama količinom za rasparčavanje, onda to postaje dokaz protiv mene da se bavim rasparčavanjem za što je predviđena kazna on minimalne godine dana zatvora. U praksi se vjerojatno ne događa da tako mala količina postane dovoljna za osudu, ali nikad se ne zna. No samam mogućnost da bi se takvo što moglo dogoditi tjera me da se zapitam u kakvoj to državi živim i šta i kako bi mogao po tom pitanju promijeniti.

ja sam za to da ih isprovociramo i onda prodamo priču RTL-u…

Recimo, kada nas izvješćuju o liječenju: “Najviše je osoba liječeno zbog heroina (75,5 posto), zatim zbog zlouporabe marihuane (14,4 posto).” Taman kad se čoek zapita kako te to bogati “liječe” od “zlouporabe marihuane” naletiš na objašnjenje: “Kod osoba liječenih zbog ostalih droga, najčešće su primjenjivane tehnike savjetovanja, psihoterapija i drugi oblici psihološke podrške.” Nisam bio na takvoj vrsti liječenja nikad, al mi pada mrak na oči kada pokušam zamislit kako bi me gospoda podržala psihološki.

Isto je smiješno koliko je “opojnih droga” zaplijenjeno u rvackoj vojski: kilo 2005, a samo pola kg 2006 — ako znamo kakva je situacija s drogiranjem svim i svačim u ha veu, ovo zvuči ko teška sprdačina. Zdruge strane, puno zajebanije stvar izgleda kada se iz statistike shvati da potrošnja trave u vojski pada, dok potrošnja heroina raste.

Izvještaj Ministarstva pravosuđa (dakle Ane Lovrin, koju iz nekog razloga još niko nije oteo) je teški šitu kojem se većinu vremena tupi o “opojnim drogama” bez razlikovanja horsa od grasa i slično. Interesantno, Pravosuđe kaže da raste broj prijavljenih, al pada broj osuđen zlouporabitelja: “Unatoč većem broju prijavljenih osoba i nadalje se od 2003. godine iz godine u godinu smanjuje broj optuženih osoba. U odnosu na prethodnu godinu broj optuženja je manji za 8,1 posto (3536:3851). Smanjenje broja optuženih osoba tumači se češćom primjenom čl. 28. Kaznenog zakona u slučajevima kada se radi o malim količinama opojne droge pronađene kod ovisnika za njihove osobne potrebe, te se kaznena prijava odbacuje i inicira prekršajni postupak koji je u pravilu brži i efikasniji.” (strana četrščetri) To, u ovoj jadnoj situaciji di ne možeš zapalit na obali mora a da se ne osvrćeš paranoično oko sebe, još kao zvuči okej, ali postoji ali.

Ono što nas svih interesira je ovo: “Posjedovanje opojne droge kao osnovni i najblaži oblik kaznenog djela iz čl. 173. Kaznenog zakona najzastupljeniji je i participira u ukupnoj masi zlouporabe opojnih droga sa 74,9 posto” (46). Dakle 2/3 slučajeva “zloporabe” je upoteba za osobne potrebe! Nažalost, zbog spomenutog nedostatka pravosudnog mozga, nema statistike koliko od ovoga se odnosi na marihuanu, al za pretpostavit je: puno. Šta je s ostalim zlouporabama i njiovim osudama? Evo šta: osuđenih za posjedovanje je 74%, za preprodaju opojne droge je 18,3%, a za udruživanje u reprodaji 1,6%. Drugim riječima, Pravosuđe i Policija u 2/3 slučajeva maltretiraju ljude koji, recimo, duvaju, a puno manje sitne solo dilere, dok krupne ribe, ove organizirane, praktički puštaju na miru. Naravno & opet, ovdje je zajeb šta ja ne mogu reći koliki je tu udio marihuanara jerbo Pravosuđe očito smatra da je isti q skončat u nečijem veceu s đankom u veni i zapalit džoks u parkiću.

Za to vrijeme, izvještaj MUPa vrvi genijalnim pandurskim forama kao što je “stabljika konoplje tipa droga” (na strani 59). To mu dođe kao jedan humoristični intermeco prije nego dođete do podatka da se je za sve to skupa potrošilo blizu 64 miljona kuna.

Čitajući to i općenito prateći novine pitam se oće li se ikad kod nas uopće povest neki normalan politički razgovor o marihuani (dekriminalizaciju il legalizaciju da ni ne spominjem). Najveći, HDZ i SDP, kretenski se prepucavaju oko pitanja droge i to samo kad se približe izbori. Naravno to sve s drogom veze nema: samo da se “javnost” lako digne na moralističku foru. Pa ko je priznao da je pušio gras, pa ko ni u snu ne bi zapalio, itd. Tako HDZ napada Milanovića da propagira pušenje trave jer je negdje priznao da je zapalio (al da mu je bilo bljak), a Sanader je protiv dekriminalizacije lakih droga i, pazi ovo, “slobode bez odgovornosti” (volim kad nam vlast hvali odgovornost kao vrlinu, posebno jer niko nikad ne odgovara za stvarno velika sranja). Čovjek se zapita otkud je to i kako marihuana postala simbol za drogu općenito? Sigurno ne zato što je strašna i grozna po svojim posljedicama, jer je i najvećim kretenima jasno da nije, nego zato što je jebeno popularna: svi znaju za travu, a ogroman broj ljudi je puši. I sad, zavisno o ciljanoj glasačkoj populaciji, naši mudri političari u svoje kampanje uprežu (neargumentirane, dezinformirane, glupave) izjave o marihuani: HDZ kad poželi prestrašit fašistoidne dedeke i bakice i SDP kad naumi zavest razuzdanu hrvacku mladež. A od razumne javne diskusije o marihuani ni traga. Još će najstrašnije od svega bit ako ciljane populacije na ovo isprazno lupetanje nasjednu.