Paul ima dobar trik za spajanje 2 male rizle: stavi ih onako da se samo malo preklapaju jednu na drugu ali po dužini, dakle ne stavi drugu rizlu okomito na prvu kao mi, nego samo u nastavku. Zalijepi ih samo malkice u jedinoj točki u kojoj ima ljepila. E ali onda uzme treću rizlu, presavije je na pola po sredini tako da mu i jedna i druga vanjska strana budu ljepljive. Onda tu presavijenu rizlu s 2 ljepljive strane lizne i gurne u nezalijepljeni prostor između one prve dvije blago spojene, stisne ih (tako da se slina i ljepilo za njih uhvate), pa makne treću i baci je, a ove dvije lahkim pokretom prsta spoji jer su sada odjednom ljepljive — i eto ti duguljastog čika džoje od 2 male uz asistenciju treće.

Moje neznanje o prikazanoj tehnici navelo nas je na razgovor o, ko šta naslov kaže, kompariranju marihuanarskih običaja. Složili smo se kako je španjolski način motanja totalno uvjetovan klimatskim prilikama i prema pušenju tolerantnom sredinom. Znaš ono kada šit i duvan smiješaju u dlanu pa onda hrpicu preklope rizlom iz druge ruke, hop, pa sve izokrenu nazad u drugu ruku, hophop, pa motaj Antonio. Jasno, kaže Paul, oni stoje vani na sunčanom trgu i ćaskaju i rolaju, dok se mi moramo skrivat u stanove i aute koliko zbog kiše i zime toliko i zbog murije. Njegova španjolska prijateljica pričala mu je, i majkom se kune, kako je u Sevilji gledala murjaka na konju kako kaubojski jaše u zalazak sunca i smireno povlači dugi dim iz džinovskog đojnta. A gigantic joint, uzdahne Paul.

–jahić

U slučaju da se poželite baviti aktivnostima pušenja bez rizle možda ćete se poslužiti mojom metodom, odnosno bila je to zajednička metoda od Hijavate i mene, no svejedno. Zbilo se to pred par dana u Hijavatinom vigvamu kad nam se nije dalo spuštati s brda po rizle. Nakon prevrtanja svih jelenjih koža, rovanja po velikoj hrpi strugotina od popodnevnoga dubljenja debla ne nađosmo dragocjene papiriće. Poseglo se za priručnim sredstvima u vidu plastike nekad pune pivom, rupa i onda je zamišljeno da na vrh grla ide aluminij pun supstance. Do vraga, Hijavata nema ni aluminija. Odnosno ima, ali u vidu odvratno tvrdih aluminijskih tanjura za roštilj ili slično. Nas dvojica sjedimo za stolom i prstima, kuhačom, zubima, stolom pokušavamo ukrotiti tvrdi komad aluminija i s mukom guramo u grlo boce. Pali se grlo upaljačem ne bi li omekšao, uglavljujemo izgužvanu aluminijsku lulicu, što nije baš bila neka sreća, ali želja je bila prevelika i tako…

Pluća se još nisu ni oporavila, travuljaga je bila ultra loša, to je nevolja kad pređeš tridesetu, onda si osuđen na neke klince koji te zajebavaju i uvaljuju lišće za vrhove, odnosno vrhove pune sjemenka. To otrovno. I shvatili mi polako da nam pod hitno treba još jedna tura. Odmah su počele i dvojbe oko naprave kroz koju smo malo prije dušu iskašljali i u razgovoru se nametnulo jedno zgodno rješenje, neka adaptacija vodene lule. Uočavam veliki tetrapak fruktal od grožđa na stolu. Mahnito pretražujemo podrum kuće u potrazi za nečim što će jednim krajem biti u soku, a drugim puno supstance. Iskopali smo čak neku odvratnu plastiku koja podsjeća na kutiju za bananu (da, ima i to, pitati Jahića), ali prašnjava i smrdi, pa peremo to. Da bi se na kraju vratili opet aluminijskim tanjurima. Hijavata je nekako spretno, nisam ni vidio kako, jer sam od očaja da se opet ne izranjavam tražio škare ili makar kliješta, napravio dugu stožastu cijev koju je ugurao jednim krajem u probušenu kutiju soka, taman da klokoće kad povučeš na otvor. Valjalo je to i napuniti. Bome, puno je bilo. Pušili smo nekakvih 20 minuta, nas dvojica. I taman kad misliš da je gotovo, ono ogromni oblaci bijelog dima izlaze iz otvora i fino ih povlačiš uz lagani vonj soka od grožđa. Neću vam opisivati kako sam se nakon toga osjećao. znate vjerojatno i sami. A sad ajmo, ponovo, play videa s početka.

Napisao: Šetrhend