Ne bih se sad baš pretjerano oduševljavao ovime dok život ne pokaže kako se potpisano provodi u djelo. Mislim, naravno da se mi u Ministarstvu Marihuanarstva radujemo što smo od jučer samo u prekršaju, ali ima u cijeloj priči još nekih dodatnih čudnovatih bizarnosti. Isti potpis je iz kaznenog u prekršajno djelo prekomandovao i neke druge kažnjive radnje, dok su neke druge ostale neodređene. Naprimjer, nasilje u obitelji: jel to za kazneno djelo ili prekršaj? Hrvacki zakonodavci jednostavno nisu sigurni da li je bolje, kada muž premlati ženu, da ga policija odvede u stanicu ili da mu samo ostavi uplatnicu na 500 kn u poštanskom sandučiću i ode na pivo? Teško filozofsko pitanje jebiga. Ima toga još: nije se samo posjedovanje “droge” srozalo u prekršaj, nego i posjedovanje oružja. Znači posegnuti u džep za neprijavljenom bombom sada je pred zakonom isto što i mašiti se omanjega đonjta. Mada je vrlo vjerojatno da naši mudri zakonodavci ni inače ne kuže razliku između to dvoje, bar ako je suditi po tretmanu nesretnih marihuanara.

Dakle rođaci, klonite se ovih drugih prekršajnih sranja, šamara i streljiva, pa u miru zapalite jedan podebeli za mir u zemlji i svijetu.

Zaključili smo kasnije kako je, unatoč sebičnom stilu duvanja, ipak to jebiga civilizacija. Travu javno može pušit svako, na za to rezerviranim mjestima. I nema pretvaranja da je to drooogaaaa, droooogaaaaa, brrrrrrrr! Ne! Kao što znamo, ganđa se jednako mili ljudima svih mogućih životnih opredjeljenja. Bez obzira što se kod nas javnost želi uvjeriti da travu puše narkomanćine (i poneki neuračunljivi ratni veteran), Banetovo iskustvo s kratkog poslovnog puta u Švicu pokazuje da je tolerancija na javnu kulturu marihuanarstva znak sređene države.

- Ovaj.

- Se može šta sutra navečer?

- Vjerojatno.

- Pesto?

- Kolko daš tolko dobiš.

- Jin i jang jebote.

- …

- Da ti večeras uletim s jinom?

Sjećam se da sam jednom, u gužvi, vidio kako si nasmiješena ekipa dodaje poveću lulu mira, a i inače svakotoliko tamo zamiriše trava u zraku. Enivej, poučen nekim relativno nedavnim policijskim pričama, malo mi nije bilo svejedno. Tu ja nju podsjetim kako je zadnji put usred bezbrižnog motanja u polumraku Birtije meni na rame pokucao murjak u civilu, našto sam se ja smrzo i instant bleno u istog, ali nasreću samo da mi kaže da je fajrunt i da se kupimo: ako je šta i vidio, bilo mu je svejedno. Pa kažem, “Šta si sigurna da je okej?” Ona me naravno gleda, kao “Pa šta, nekidan smo pušili ovdje isto, dapače u masi istomišljenika.” Onda malo zajednički gledamo okolo, pa, jebiga, zaključimo da šta sad, zapalićemo, ionako ima jedva za 1 đ. I tako se paranoja pokazala neutemeljenom.

To me podsjetilo kako sam jedan dan na putu na posao vidio lika na biciklu, ono u radnom odijelu, neki soboslikar biće, sav zaflekan od farbe, kako veri izi pedalira i puši džonjt. Radni dan, sunčano jutro, ljudi užurbano hodaju nose torbe aktovke kese i košare, a ovaj nošen povjetarcem škilji u semafor i otpuhuje smrdljivi dim. Niko se nije ni osvrnuo, osim mene, koji sam onako u čuđenju pomislio kako čovjeku slijedi apsolutna petica iz taktike preživljavanja radnog tjedna.

Evo nam dakle još jednog dokaza o blagorodnim učincima gandže: u ratnoj zoni, biljke funkcioniraju kao mirovna misija UN-a (samo puno efikasnije). Ali nije poanta, ko što vam može isprva past na pamet, prijavit se u hrvacki NATO kontingent i zapalit za Afganistan u nadi da ćete se za vrijeme jedne od operacija izgubiti u šumici. Ne! Treba pustit travu da sama riješi dotični sukob, a onda isti model počet implementirati po drugim, ovaj, kriznim žarištima po svijetu. Normalno, istinski mir je pitanje preventive, pa bi tako šume trebalo saditi i tamo di bi se sukobi samo mogli pojaviti, a to je, znamo iz iskustva, svugdje.

U kalendaru je jasno napisao taj datum. Google kalendar. Stoji pod natuknicom droga. Znači li to da je on pristao na to da se to zove droga? Nipošto. Zgodan je kalendar, dođe poruka. Na mobitel. Iz Amerike, a ovamo, u jadnu Hrvatsku, dolazi poruka. Džaba. To ti je svijet danas, sve džaba. Džaba internet, džaba seks, džaba joint. E onaj joint nije bio džaba. Koštat će ga tri mjeseca davanja urina u nekoj ustanovi. Ima 33 godine, otac je i pošteno zarađuje, a mora pišati zbog jednog jointa.
Kad je stigla poruka, morao je ostati doma. Proveo je grizući se u agoniji, što ako, a što… Gorila je temperatura u petogodišnjem tjelu, čaj, jedan pa drugi. Kako takva glupost može zagorčati život? Jedan joint? Mislio je. Shvaćao je da će morati ići zadnji dan, kao i sve do sad u životu.

Došao je dan. Danas ili ponovo na sud. Prijeti se prisilnim odvođenjem. Okreće broj telefona:

„Dobar dan, jesam li dobio savjetovalište za ovisnosti?“
„Da, izvolite?“
„Zanima me, kakvo je vaše radno vrijeme?“

Osvrće se da vidi ne sluša li ga netko možda u uredu. Nema ništa posla, direktorica sjedi i blebeće svoje dogodovštine s puta u Prijedor. Crko im je auto, morali su prenoćiti kod nekih seljaka, divni ljudi, popravili auto, još su jeli sarme. Ma ubili se od hrane.

On ustaje odlučno.

„Moram nešto odnijeti, brzo se vraćam. Evo, ovo se printa, pa proučite dok se ne vratim.“

Kako ih je lako zaposliti, tako da misle da se trudi, da je vrijedan. Kad bi samo znale da on već duže ne šljivi taj posao.
Hoda ulicom gdje je u blizini služio civilku. Bude se uspomene, čekanje tramvaja dok je žena bila trudna, silni tramvaji, iz jednog u drugi, pa brojanje stanica, ljudi, tu i tamo usamljena ženska duša koju krišom može proučavati i razvijati svoje snove. Danas sve same gospođe u godinama ili klinke, osnovnjak, nema misterioznih ljepotica koje zamišljeno šalju poruke tajnim virtualnim ljubavnicima. Dvije žene, po izgledu bi se reklo da rade u kantini, znalački prelaze cestu na raskršću na kojem se toliko puta sekirao i gledao kako mu tramvaj bježi ispred nosa. Iskorištava njihov ritam prelaska i eto ga na putu prema odredištu.
Siva oronula zgrada, adresa odgovara. Pregledava vrata po vrata. Ambulanta, nije. Ljekarna, aha, tu smo. Vrata vode u hodnik, negdje piše gore. Penje se, ženica od kojih 40, priprosta, crna kosa ljubazno ga pozdravlja.

„Sačekajte, molim“

Prolazi mlada, blonda, zgodna cura. Obraća mu se:

„Vi ste danas zvali? Sjedite malo, sačekajte“

Predvorje ispunjava veliki stol. Razbacane izlizane brošure o alkoholizmu, hepatitisu C, općenito o savjetovalištima i drugim brošurama iz javnog zdravstva.

Okolo su plakati, jednostavne metafore sa žaruljom, droga je mrak, upalite svjetlo. Misli si kako bi sigurno mogao smisliti nešto bolje.

Iznutra se vodi žustra rasprava o tome koliko su ovakvi centri efikasni za mladež. Oštar ženski glas, oko pedeset godina, objašnjava:
„Ja sam samo jednom probala, nije mi se to nikada svidjelo“

Drugi glas pita:
„I dobro, što vi mislite, da li nakon toga oni mijenjaju svoje mišljenje, da li shvaćaju koliko je to opasno?“
„Iskreno, ne znam“ čujem glas od mlade cure. „Ne znam ni sama koliko je opasno…“

Koraci, cura izlazi iz sobe, zove ga kod sebe u malu kancelariju.
„Ja se ispričavam, tamo se događa neki sastanak… Ja sam Martina. Martina Ivanda, drago mi je.“

Udana je, razmišlja. Tako slatka cura se sigurno nije rodila s takvim prezimenom. Pruža ruku, predstavlja se. Mogla bi biti 5 godina mlađa od njega. Jadna cura, sigurno misli da je jako glupa situacija.

„Mi vam ovdje radimo ovako. Sastanci su jednom tjedno. Vidim, vi imate godina koliko imate, što ste mi ono spominjali preko telefona? Da vam je bilo bolesno dijete? Čujte, ovako, ovo vam je prvenstveno za tinejdžere, i sad, zakon tako traži, oni su vas uputili ovamo. To ste dobili u zamjenu za novčanu kaznu? Tako sam i mislila. Dakle, jednom tjedno su sastanci, i to sljedeća tri mjeseca. Najmanje. Morat ćete davati urin. I ako bude sve u redu, nakon tri mjeseca, gotovo je. Mislite da će s tim urinom biti problema?“

Osjetio je kako mu lupa rumenilo u obraze. Mora da je i ona primijetila, sva se nekako smotala, nespretno je počela prevrtati po papirima. Neugodna šutnja. „Neće. Mislim da neće biti problema.“ Razmišlja o njenim plavim uvojcima, sramežljivom osmjehu dok joj pruža ruku.

„Vidimo se onda?“
„Tako je, vidimo se.“

Odlazi na tramvaj, pizdi u sebi na državu, misli o 80kn koliko mora platiti nalaz urina jer nema prokleto dopunsko zdravstveno osiguranje. Svaki tjedan 80kn. Iako, Martina je obećala da će nešto srediti, da se to ne mora platiti. Nije ispalo tako loše, razmišlja i vraća se tramvajem na posao.

I sad, kad čovjek malo razmisli o trenutnom režimu regulacije psihoaktivnih supstanci, postaje očito da je goreopisana situacija posljedica kriminalizacije marihuane: da je trava lako, ili čak legalno dostupna, bi li se klinčarija uopće upuštala u trovanje đankom?

Ne bi reko: jer ne bi morali ni primirisat blizu mračnjacima koji im guraju teška sranja pod & u nos. Ovako, u potrazi za psihoakcijom, klinci uzimaju šta god im ovo neregulirano tržište nudi. Sloboda tržištu, jebiga, a narod ćemo u neku instituciju zatvorenog tipa.